Odlazimo na zasluženi odmor. U mojoj, ne tako kratkoj odbojkaškoj karijeri, najduži. Odlično. Odmorićemo se, na nekoliko nedelja zaboraviti odbojku, oporaviti telo
i duh, a onda idemo po ZLATO.
Vraćamo se sa odmora puni samopouzdanja, pozitvne energije, velikih, po nama realnih očekivanja. A onda, neka nelagodnost. Treniramo, muče nas povrede. Ne tako ozbiljne da ne mozemo da igramo, a opet dovoljno ozbiljne da nas tište i onemogućavaju da damo svoj maksimum. Sve vreme lebdi neki osećaj kao da nosimo
“tesne cipele”. Nešto nedostaje. Ne znamo gde je problem. Atmosfera u ekipi je fenomenalna. Sloga, podrška, razumevanje, sve je tu, a opet nešto fali. Igramo
prijateljske utakmice teško, loše, gubimo od protivnika koji su daleko ispod nas. Analiziramo svaki segment, trener pokušava da nas pogura, ali nešto fali. I dan danas ne znam šta je to? Motivisana ekipa, željna pobede, dobrih rezultata, skup moćnih pojedinaca, ali rezultati izostaju. Nismo se ni kvalifikovali u završnicu. Isti oni koje smo sa lakoćom pre par meseci pobeđivali odoše u polufinale i finale, a mi, pognute glave, napuštamo takmičenje.
Vraćamo se u svoje klubove emotivno ispražnjeni, nezadovoljni i pre svega tužni. Gde smo to skrenuli sa staze koja vodi ka uspehu? Ne znam. Drugo mesto među
najboljim reprezentacijama sveta, a onda debakl. Šta to znači? Da li je ova, 2015. bila dobra ili loša godina? Ni to ne znam.
Ali jedno znam. Ovo je EKIPA ZA VELIKA DELA. Zaboravićemo neuspeh i krenuti dalje. Krajnji cilj: Olimpijada. Brazil. RIO. Vidimo se.